Sastavni dio japanske taktike postao je napad kamikaza (na japanskom božanski vjetar, od kami – bog i kaze – vjetar) nakon uspješnog pokušaja u zaljevu Lejte, gdje su Japanci na taj način potopili jedan eskortni nosač aviona, a druge nosače oštetili. Nakon toga su se saveznički pomorci temeljito upoznali sa samoubilačkim pilotima. Napadi kamikaza bili su vrlo uspješni tokom borbi u zaljevu Lingajen, jer su potopili četiri saveznička broda i oštetili 43. Kod Ivo Jime samoubilački avioni su potopili jedan eskortni nosač i oštetili pet drugih brodova, među njima dva nosača. Taktika kamikaza odgovarala je Japancima i oslikavala očajan vojni položaj carstva. Gotovo svi vrhunski japanski piloti bili su mrtvi, a većina japanskih aviona prve linije uništena. Međutim, zastarjeli avion bio je također učinkovit ako je bio pun eksploziva, a mladog čovjeka si mogao brzo naučiti da leti i da doveze avion do savezničkih brodova, pa da se zatim zajedno s njime zaleti u brod. Najgore iskušenje sa samoubilačkim avionima doživjeli su Amerikanci i britanski mornari tokom borbi za Okinavu... Amerikanci su usavršili taktiku borbe protiv samoubilačkih aviona, dok su Japanci sve teže nalazili mladiće koji bi se htjeli ubiti. Mnogi od njih su se vratili i izjavili da nisu pronašli cilj.
Preuzeto i prilagođeno iz: Cyrus Leo Sulzberger, Drugi svjetski rat, drugi dio, Slobodna Dalmacija