Najavljen brojnim pograničnim incidentima, sukob je počeo 25. jula 1950. godine invazijom Sjeverne Koreje na južni dio zemlje.
U atmosferi hladnog rata koja je zapadne sile suprotstavljala SSSR-u, 1948. godine na sjeveru je proglašena Demokratska Narodna Republika Koreja s glavnim gradom Pjongjangom, a na jugu Republika Koreja s glavnim gradom Seulom. Vijeće sigurnosti odmah je zatražilo povlačenje sjevernokorejskih trupa. Predsjednik Truman je 27. jula naredio intervenciju američkih pomorskih i zračnih snaga kao potporu južnokorejskoj vojsci i istovremeno poslao mornaricu u odbranu Tajvana da bi spriječio mogući napad komunističke Kine. U junu je Vijeće sigurnosti odobrilo intervenciju zemalja članica UN-a na strani Južne Koreje, oformivši tako vojnu silu koja se potpuno oslanjala na SAD.
Do septembra, sovjetski predsjednik nije učestvovao u radu Vijeća sigurnosti u znak protesta zbog nepriznavanja Narodne Republike Kine. Kada je ponovo zauzeo svoje mjesto, zapadne su članice korejsko pitanje povjerile Općoj skupštini, gdje je SSSR bio u manjini. U međuvremenu, u septembru, snage UN-a zauzele su Seul, zatim napale sjever i došle gotovo do granice s Kinom. Kinezi su tada intervenirali na strani Sjeverne Koreje, ponovo zauzevši Seul u januaru 1951. godine.
Seul su snage UN-a ponovo zauzele u martu pa se, nakon dvije nove sjevernjačke protuofanzive i jedne južnjačke, situacija sjeverno od 38. paralele stabilizirala. Prekid sukoba koji je dvije strane vratio na početak, na 38. paralelu, potpisan je 27. juna 1953. godine. Uz velike ljudske žrtve, rat je prouzrokovao snažne privredne fluktuacije i intenzivno američko naoružanje. Usto, prouzrokovao je i prvu ozbiljnu krizu UN-a, prema kojem je SSSR neko vrijeme zadržao neprijateljski stav.
"Povijest 17: Predvečerje rata i Drugi svjetski rat (1936–1945)", Jutarnji list, 2008. godine