Vidovdanski ustav, zavodeći unitarističko uređenje države, predviđao je samo izvjesne samouprave, ali opet ne na nacionalnoj osnovi. Zemlja se, po Ustavu, dijelila na oblasti, ali ne prema nacionalnom kriteriju, već prema prirodnim i privrednim prilikama, s tim što nijedna oblast nije mogla imati više od 800.000 stanovnika. Sama, pak, samouprava u oblastima i srezovima, predviđena Ustavom, bila je tipična buržoaska decentralizacija s elementima samouprave, što znači da su u tim jedinicama, osim samoupravnih organa (oblasnih skupština, oblasnih odbora, sreskih skupština i sreskih odbora) koji su bili izborni, postojali i paralelno postavljeni organi države, kraljeve vlasti (veliki župan, sreski načelnik), čija je nadležnost bila znatno šira i vlast veća i efikasnija nego u samoupravnim organima.
Preuzeto i jezički prilagođeno iz: Tonči Grbelja, Dušan Otašević, Istorija za osmi razred osnovne škole, Svjetlost, Sarajevo 1982, i iz: Istorija Jugoslavije 1918–1945, Nolit, Beograd, 1958.