Vladimir Popović bio je od 1945. do 1948. godine ambasador Federativne Narodne Republike Jugoslavije u Moskvi. Ivan Meštrović se ovako sjeća razgovora s njim o sukobu Staljin – Tito:
"Došli smo do sukoba sa Sovjetima i pitao sam kako je i zašto došlo do toga. Popović je odgovorio da je bilo više razloga i da su se Rusi ponašali mnogo arogantnije nego što je to Tito iznosio u svojim govorima. Do formalnog sukoba došlo je zbog Trsta. Tita su izvijestili da velika trojica kane to pitanje riješiti bez pitanja Jugoslavije. Zato je uputio njega, Popovića, sa svojim pismom Staljinu. Ovaj ga je primio u svojoj radnoj sobi a da se nije ni pomaknuo sa stolca ili mu ponudio da sjedne, te ga upitao:
– Šta mi donosiš, mladiću?
Popović mu je kazao da nosi osobno pismo od maršala Tita i pružio mu ga. Staljin je uzeo pismo i ironično ponovio: "Od maršala Tita" te, stavivši pismo preda se, nastavio govoriti prije nego što ga je otvorio.
Upitao je Popovića kakav je njegov položaj u Jugoslaviji i zna li šta je u pismu, a ovaj je odgovorio da je jedan od sedmerice u vrhovnom savjetu te da mu je poznat sadržaj pisma. Staljin i dalje nije otvarao pismo, nego je pitao Popovića da mu kaže šta sadrži i kakav je povod tom pismu.
– Maršal Tito je doznao da velika trojica misle riješiti pitanje Trsta ne pitajući nas – kazao je.
– Pa naravno – odgovorio je Staljin. – Pa šta Tito ima da kaže na to?
– Da mi nećemo na to pristati.
Tada je Staljin potegnuo ladicu i pružio Popoviću Čerčilov memorandum:
– Čitaj Čerčilovo mišljenje!
Popović se malo zbunio uzevši memorandum i zavirujući u nj onako stojeći, ali mu je sada Staljin kazao:
– Pa sjedni i čitaj polako.
Čitajući memorandum, već je na prvoj stranici vidio da je tačno šta je Tito doznao i kazao Staljinu:
– Vidim da je tačno šta smo doznali.
– Posve tačno. Vidiš kako Čerčil misli.
– Vidim, ali se mr. Čerčil vara ako misli da ćemo se mi podvrgnuti njegovu diktatu. Mi smo se borili gladni, goli i bosi, bez ičije pomoć, pa ćemo zadržati ono što smo žrtvama i krvlju zauzeli. Ja sam zapovijedao jednim odredom pri zauzimanju Trsta, kojí su fašisti i nacisti očajnički branili, te sam imao tri hiljade mrtvih.
– Vrlo važno – smješkao se Staljin. – Tri hiljade nije ništa. Izginuli su deseci miliona pa ništa. Ovdje se radi o krupnijem pitanju, većem od ma kolikih żrtava.
Zatim je ponovno izvukao ladicu svoga stola i dao Popoviću Togliatiev memorandum, u komu ovaj upozorava druga Staljina, ako se Trst prepusti Jugoslaviji, da će biti gotovo za vazda s komunističkom strankom u Italiji. Na to je Staljin Popoviću postavio pitanje:
– Misliš li ti da je Togliati iskren komunist?
– Ja mislim da jest, ali sam i ja, a mogu reći da bi i u Jugoslaviji bilo također gotovo s komunizmom ako bi se Trst dodijelio Italiji. Togliati je komunist, ali u ovom pitanju govori sa italijanskoga gledišta, a ja sa našega.
– Ti ne misliš valjda da je pitanje Trsta važnije nego komunizam, nego svjetske revolucije?!
– To ne mislim, ali je za nas vrlo važno i mi nećemo pristati da se to pitanje rješava bez nas i mimo nas.
– Nećete ni kada vam kažem da tako mora biti?
– Nećemo, maršale.
Na to se Staljin uspravio pa je Popoviću oštro kazao:
– A šta ti misliš šta bi se desilo jednom ruskom gubernatoru koji bi sa mnom tako razgovarao?
Popović je skupio posljednje snage i odgovorio:
– Ja to ne znam, ali mi nismo ruska gubernija.
– Tako, momče. A kad odlaziš iz Moskve?
– Čim dobijem vaš odgovor za Tita na njegovo pismo.
– Možeš otputovati danas, a Tito će dobiti odgovor po ruskom kanalu.
Popović je zaista otputovao istoga dana i čim je stigao u Beograd, sastao se s Titom i njegovim savjetom. Tito ga je upitao za Staljinov odgovor.
– Nisam ništa donio, nego je on kazao da će dati odgovor po ruskom kanalu.
Tito je, zgrčivši mišiće čeljusti, uskliknuo:
– Znam ja kakav će biti odgovor po ruskom kanalu.
Nakon nekoliko dana, umjesto odgovora, stigao je Staljinov poziv Titu da odmah dođe u Moskvu. Budući da se Tito nije odazvao, uslijedilo je njegovo isključenje iz Kominforma. Eto, tako je došlo do prekida, ispričao mi je Popović, a onda dao objašnjenje zašto je Tito tako oprezno postupio. Pouka mu je bio slučaj druga Dimitrova, vođe bugarskih komunista. Dimitrov je dao izjavu da će i Bugarska ući u jugoslavensku konfederaciju. Staljin mu je poručio da to mora demantirati i smjesta doći u Moskvu, inače da će mu se desiti što i Trockom, ma gdje se nalazio. Dimitrov je demantirao, a istodobno pošao u Moskvu. Voz u kojem se vozio stao je u Beogradu, svega osam minuta. Samo su Tito i Popović pošli da se vide s Dimitrovom. Bio je vrlo utučen i brzo ispričao Titu svoj slučaj sa Staljinom. Na rastanku je rekao:
– Druže, ja znam šta me čeka i mi se više nećemo vidjeti, ali ja se nadam da ćeš ti nastaviti naše zajedničko djelo.
Kako je poznato, Dimitrov je za nekoliko dana umro i drug Staljin mu je položio vijenac na odar."
Preuzeto i prilagođeno iz: Ivan Meštrović, Uspomena na političke ljude i događaje, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1993.